Raspoloženja u hipertenzije
Različite skupine lijekova za hipertenziju različito utječu na raspoloženje Paula Bakalović, mag.
Različite skupine lijekova za liječenje hipertenzije različito utječu na raspoloženje, prema rezultatima istraživanja objavljenog u časopisu Hypertension. Poznato je da su veliki depresivni poremećaj i bipolarni poremećaj predisponirajući čimbenici za nastanak ateroskleroze koja predstavlja osnovnu patofiziološku promjenu u podlozi kardiovaskularnih bolesti.
Također, podatci iz animalnih modela, epidemioloških i genomskih istraživanja upućuju na to da bi uobičajeno korišteni antihipertenzivi mogli imati ulogu u patogenezi ili tijeku poremećaja raspoloženja.
Britanski autori proveli su opservacijsku studiju u koju je bilo uključeno više od Ispitanici su bili praćeni 5 godina, raspoloženja u hipertenzije čemu se dokumentirala hospitalizacija zbog poremećaja raspoloženja poput depresije i bipolarnog poremećaja. Jedan od kriterija uključenosti u studiju bio je da ispitanici nisu prethodno hospitalizirani zbog poremećaja raspoloženja.
U navedenom periodu praćenja, zabilježeno je gotovo prijema nizki krvni tlak bolnicu većinom zbog velikog depresivnog poremećaja, u prosjeku 2,3 godina nakon početka antihipertenzivne terapije.
Također, rizik je bio veći za bolesnike koji su na početku studije imali više komorbiditeta što odgovara podatcima iz literature da osobe s ozbiljnimm mentalnim bolestima raspoloženja u hipertenzije veći broj odnosno rizik od pridruženih bolesti. Prema rezultatima, najniži rizik za hospitalizaciju uslijed poremećaja raspoloženja imali su ispitanici liječeni inhibitorima angiotenzin-konvertirajućeg enzima ACEi ili blokatorima angiotenzinskih receptora ARB.
Štoviše, njihov rizik bio je čak raspoloženja u hipertenzije manji u usporedbi s ispitanicima koji nisu bili na antihipertenzivnoj terapiji. S druge strane, ispitanici liječeni beta-blokatorima ili blokatorima raspoloženja u hipertenzije kanala imali su duplo veći rizik u usporedbi s pacijentima liječenim ACEi ili ARB. Između pacijenata na terapiji tiazidskim diureticima i onih bez terapije nije bilo značajne razlike u riziku.
Autori zaključuju da ovi podatci upućuju na moguće razlike u učincima na raspoloženje između različitih skupina antihipertenziva. Mentalno zdravlje osoba koje boluju od hipertenzije nedovoljno je prepoznato u kliničkoj praksi.
Liječnici bi trebali biti svijesni mogućeg učinka antihipertenzivne terapije na mentalno zdravlje i razmotriti ima li liječenje visokog tlaka u pojednog pacijenta negativan učinak na njegovo mentalno zdravlje. Potrebna su daljnja istraživanja kako bi se ovi rezultati validirali i kako bi se istražio utjecaj ovih lijekova na male do umjerene promjene u raspoloženju, što nije ispitivano u ovom istraživanju, a utječe na kvalitetu života bolesnika s hipertenzijom.
